Autor: Marko Roško
Datum: 17. 6. 2024.
Izvorna objava (arhivirana): Privatni profil na X (Gaga Gavanski)
Tvrdnja: “Austrougari kažu da je Dubrovnik srpski grad”
Na privatnom profilu Gaga Gavanski na platformi X objavljen je video s naslovom “Austrougari kažu da je Dubrovnik srpski grad”, koji navodno prikazuje popis stanovništva Dubrovnika iz 1890. godine. Ova objava je prikupila 47 tisuća pregleda, 196 komentara, 191 dijeljenje i 885 lajkova.
Objava na X-u iskoristila je TikTok video (arhiviran ovdje) koji je objavljen 23. ožujka 2024. godine, a koji je prikupio više od 150 tisuća pregleda, 6513 lajkova, 1616 komentara i 1629 dijeljenja. O tom videu tada su pisali i lokalni mediji poput Dubrovačkog dnevnika, DuLista i Morskog HR-a.
Kalendar iz godišnjaka časopisa Dubrovnik, a ne službeni popis stanovništva
S obzirom na viralanost ove objave, DU-CHECK je odlučio istražiti porijeklo spornog “popisa”. Zbog složenosti teme i njezine povijesne važnosti, DU-CHECK je zatražio stručno mišljenje od izv. prof. dr. sc. Katje Bakije s Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku, kao i od izv. prof. dr. sc. Marinka Marića, profesora na Studiju povijesti Jadrana i Mediterana te člana brojnih znanstvenih i kulturnih organizacija koje se bave povijesti.
Profesor Marić je naglasio da se radi o običnoj propagandnoj priči, koja se u posljednje vrijeme učestalo ponavlja.
“Ovo nije službeni austrougarski popis nego je ovo tablica iz godišnjaka „Dubrovnik“, tj. iz kalendara za 1898. godinu. Dubrovnik je bio novina koju su izdavali dubrovački srbo-katolici. To je bio jedan od časopisa preko kojeg su često iznosili ovakva podmetanja. Srbi katolici su 1892. osnovali vlastitu tiskaru (Srpska dubrovačka štamparija) pod vodstvom Antuna Pasarića u kojoj su tiskali svoj list Dubrovnik i razne propagandne materijale”, pojašnjava profesor Marić
Dalje dodaje: “Godine 1889. Srbo-katolici su napustili Narodnu stranku i osnovali Srpsku stranku. Pad Narodne stranke i pasivnost lokalnog stanovništva omogućili su uspon tog pokreta, koji je kulminirao na općinskim izborima 1890. godine, na kojima Narodna stranka nije sudjelovala. Tako su Srbo-katolici preuzeli vlast u Dubrovniku i upravljali gradom do 1899. godine“.
Profesor Marić također prilaže i fotografije originalnog austro-ugarskog popisa iz 1890. godine, iz kojih se jasno vidi da je te godine u Dubrovniku 16.827 stanovnika, odnosno 95,92% ukupnog broja, govorilo “srpsko-hrvatski” jezik.
Također ističe i kako: “Sama austrijska kovanica “srpsko-hrvatski” nosi sa sobom priču o mogućoj zajedničkoj naciji “pokorenih Slavena”, koju su oni zagovarali. Međutim, detaljno objašnjenje ove teme bi nas odvelo predaleko.”
Kao dodatni dokaz, navodi i popise stanovništva Dubrovnika iz knjige “Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske (1880 – 1991) po naseljima, I – V”, koju je 1998. godine objavio Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske. Pritom naglašava da se u to vrijeme vjera često poistovjećivala s nacijom, pa su tako katolici bili smatrani Hrvatima, a pravoslavci Srbima.
Profesorica Bakija također komentira navodnu tvrdnju i napominje kako je razdoblje druge polovice 19. stoljeća u Dubrovniku jezično obilježeno trilingvizmom – u upotrebi su bili latinski, talijanski i hrvatski jezik.
Naglašava kako u tom razdoblju raste zanimanje za pisanje na narodnom hrvatskom jeziku, ali problem predstavlja neujednačenost pravopisa i grafije, kao i pitanje standardizacije.
Pojašnjava i kako je hrvatska književnost stvarana na sva tri hrvatska narječja, a nakon Ilirskog pokreta, kao standard za hrvatski jezik i temelj jezične integracije, prihvaćeno je štokavsko narječje i ijekavski govor, temeljen na jeziku dubrovačke književnosti 17. stoljeća, posebice na jeziku kojim je svoja djela pisao Ivan Gundulić.
“Budući je štokavski prisutan i u srpskom jeziku, a i Ilirci, posebice Gaj i njegovi pristaše u početnom razdoblju ilirizma, težili su nacionalnoj i jezičnoj integraciji hrvatskog naroda, ali i približavanju drugim južnoslavenskim narodima, krenulo se kod nekih predstavnika kulturnog života u Dubrovniku u smjeru izjednačavanja srpskog i hrvatskog jezika i/ili proglašavanju jezika, a onda i književnosti pisane na tom jeziku srpskom. Te ideje isticali su srbokatolici koji su bili okupljeni i oko časopisa Dubrovnik, međutim srbokatolička ideja nije imala budućnosti u Dubrovniku jer nije imala dovoljan broj pristaša”, ističe profesorica Bakija
Profesorica Bakija zaključuje da se navedena tvrdnja: “Oslanja na izvore koji su promovirali srbokatoličku ideju, što ne odražava stvarno stanje i jezičnu situaciju u Dubrovniku tog vremena.”
U skladu s načelima transparentnosti, DU-CHECK naglašava da su i profesor Marinko Marić i profesorica Katja Bakija sa Sveučilišta u Dubrovniku, gdje i DU-CHECK djeluje. Međutim, riječ je o priznatim stručnjacima u svojim područjima, posebno u kontekstu predmetne analize i provjere navedene tvrdnje.
Zaključak
Na privatnom profilu Gaga Gavanski na platformi X objavljen je video “Austrougari kažu da je Dubrovnik srpski grad”, koji navodno prikazuje popis stanovništva Dubrovnika iz 1890. godine. Video je postao viralan s 47 tisuća pregleda i brojnim reakcijama.
Objava koristi TikTok video iz ožujka 2024., koji je također postao popularan, a o njemu su izvještavali i lokalni mediji.
DU-CHECK je, zbog viralnosti objave, odlučio istražiti njezinu istinitost i zatražio mišljenje stručnjaka s dubrovačkog sveučilišta. Profesor Marinko Marić istaknuo je da se radi o propagandnoj priči i da navedeni popis nije službeni, već dolazi iz godišnjaka “Dubrovnik” iz 1898. godine, kojeg su izdavali Srbo-katolici.
Profesorica Katja Bakija naglašava da je u Dubrovniku u 19. stoljeću bio prisutan trilingvizam te da je tada raslo zanimanje za pisanje na hrvatskom jeziku, ali su problemi bili neujednačenost pravopisa i standardizacija.
Dodaje i da je hrvatski jezik standardiziran na temelju dubrovačke književnosti iz 17. stoljeća, a ideje o izjednačavanju srpskog i hrvatskog jezika, koje su promovirali Srbo-katolici, nisu naišle na podršku. Također ističe kako se video oslanja na izvore koji su promovirali srbokatoličku ideju, što ne odražava stvarno stanje i jezičnu situaciju u Dubrovniku tog vremena.
Stoga DU-CHECK ocjenjuje ovu tvrdnju kao netočnu i dodjeljuje joj kategoriju dezinformacija.
